Kada danas šetate Beogradom, teško je zamisliti da su neki njegovi delovi nekada bili potpuno prazni. Ni ulica, ni zgrada, samo puste ledine koje govore da ste prilično daleko od centra. Stariji Beograđani, doduše, pamte i ta vremena, kada nije trebalo mnogo pešačiti da biste došli do predgrađa.

Mogli ste, eventualno, da pređete na levu obalu Dunava, i već ste u delimičnoj divljini.

Nije ni to tako daleko od samog centra grada – otprilike 7 kilometara. Ali, ako zađete ka Krnjači i još dalje prema Kotežu, ipak deluje kao da ste od Dorćola prilično daleko.

Ne sasvim slučajna geometrija

Na prvi pogled, ni Kotež se ne razlikuje mnogo od drugih urbanih naselja. I tačno je to ukoliko ga gledate iz perspektive šetača ili vozača. Ptičja perspektiva bi, pak, ispričala drugačiju priču – tamo gde na mapi piše „Kotež“, deluje kao da ga je neko sklapao po uzoru na lego kockice.

Naročito je to vidljivo u središtu naselja, gde bi vam pažnju odvukao jedan urbani romboid. Kao da ga je neko precizno ucrtao olovkom: ulice i stambene zgrade su savršeno simetrične, toliko da izazivaju pitanje – da li je ovo slučajnost?

Ipak, valja imati u vidu da je i Kotež nekada bio novoizgrađeni deo grada. Samim tim i moderan, makar iz perspektive urbanista koji su ga osmišljavali pre nepunih osam decenija. Zamislili su ga kao moderno radničko naselje, ugnežđeno na bezmalo praznoj obali reke.

Dakako, planovi su jedno, a praksa nešto sasvim drugo – tako se i Kotež vremenom razgranao mimo prvobitnog plana.

Sve kao pod konac

Zvanično, nastanak ovog romboida datira iz 1968. godine. Prestonica se u to vreme ubrzano širila van rečnih granica, sa idejom da leva obala Dunava udomi zaposlene u velikim državnim preduzećima. Ko je na posao odlazio u „Rad“, „Mostogradnju“ ili MUP, mogao je da računa na svoj tihi kutak kraj reke.

Naravno, najlakše je bilo izgraditi stanove, ali ni izbliza dovoljno. Jer, valjalo je da stanari imaju sve što im je potrebno za svakodnevni život. Urbanisti su to rešili jednostavnim, a praktičnim celinama: glavnim i slepim ulicama, drvoredima i igralištima, školama, vrtićima i ambulantom...

A kud ćete bolju asocijaciju na uredan prostor od urednih geometrijskih formi?

Tako su struktuisane i 4 glavne ulice: kao romboidni „okvir“, iz koga izlaze kraci u vidu slepih ulica – sve zarad slike mirnog, porodičnog života, u kojem nije bilo mesta glavoboljama poput zagušenog saobraćaja. I zaista, bio je to za ono vreme doista moderan koncept. Jer, Beograd je istovremeno bio i dovoljno blizu i dovoljno daleko, gotovo idealno za nekoga ko bi poželeo i jedno i drugo.

Ad hok rastezanje u dalj

Funkcionisala je ta idila gotovo dve pune decenije – romboid kao pod konac, a oko njega zelenilo, njive i livade. Dakako, Beograd bi se rasplinuo u širinu i da nije bilo ’90-ih. Ali, ratovi u bivšoj Jugoslaviji su se umešali i u originalne urbanističke planove.

Kotežani su to osetili kada je grad, još jednom, počeo da raste mimo plana. Desetine hiljada ljudi je dolazilo u potrazi za novim, makar privremenim domovima – jer, stare su morali da napuste. Romboid pokraj Dunava je i dalje bio oivičen, ali ne zadugo.

Po principu „daj šta daš“, livade okolo Koteža su postali novi, ad hok temelji. Na njima su nicale nove kuće, i to prilično brzo – a što je bilo brzo, po pravilu je bilo bez plana i dokumentacije.

U tom haotičnom širenju, i nove ulice su ucrtavane po stihijskom rasporedu. Tamo gde su doskora bile puste ledine, sada se uzdizao sloj po sloj novih kvartova.

Kada se sudare plan i stihija

Nije prošlo mnogo, a onaj brižljivo mapirani romboid postao je – kao nekada Dorćol – centar šire naseobine izgubivši jasne granice. Kotež se, samim tim, protegao do Borče, spojio se sa Krnjačom i, od nekada rasejanih kvartova, leva obala Dunava je počela da liči na širu urbanu celinu.

Jedino je staro jezgro ostalo manje-više netaknuto, što nije teško razlučiti ni na prvi-drugi pogled.

Jer, ako ste unutar romboida, sigurno ćete razaznati ulice i drvorede kao da ih je neko iscrtao lenjirom. Ali, kada odete izvan ulica dr Dragiše Mišovića, Hrvatske, Olge Janković i Branka Miljkovića, zaći ćete u jednu rukovet sokačića gde će vam možda zatrebati GPS. Tako se sasvim lepo oslikavaju i koteški kontrasti: tu gde se sudaraju planovi i stihijska gradnja, a gde su sva pravila podlegla nužnostima svakodnevice.

Šetnja među partizanskim herojima

Mada se Kotež poslednjih decenija nepovratno izmenio, jeste zadržao manje-više identičnu infrastrukturu. Zapravo, i noviji delovi naselja praktično zavise od onoga što je izgrađeno krajem ’60-ih i tokom ’70-ih godina prošlog veka. Ali, kada dogodi veliki influks ljudi za relativno kratko vreme, ni to ne može proći bez posledica.

Položaj naselja baš i ne olakšava takvu sliku – leva obala Dunava je odvajkada slovila za lokalitet sa visokim nivoima podzemnih voda, pa su poplavljene ulice nakon velikih kiša već deo ovdašnjeg folklora. Zvanično, Kotež je od malog romboida izrastao u naselje sa oko 8.000 duša. Nezvanično, izvesno je i da ih je gotovo dvostruko više.

Ali, infrastruktura je samo delić ove geometrijske slagalice. Ako se prošetate starim jezgrom – onim originalnim Kotežom – imali biste utisak kao da ste delimično izgubljeni u vremenu. Još dugo nakon što su ucrtani u mapu, nazivi ulica su preživeli i „onu“ Jugoslaviju. Taman da vas podsete i na vreme kada je Kotež tek počinjao da dobija oblik, a kada se podrazumevalo da živite u ulici nekog od partizanskih heroja.

(Ne)moć urbanista

I nisu samo nazivi ulica stavljali arhaični dojam. Kotež je slovio za naselje prilično siromašno gradskim sadržajima. Jedno vreme ste eventualno mogli predveče da izađete u bioskop, ali ni to nije trajalo dugo: jedina bioskopska sala ubrzo je zakatančena. Ako ste ipak hteli da se kulturno uzdignete, zna se – pravac preko reke, pa u „centralniji“ Beograd.

Uprkos tome, ne bi bilo sasvim tačno nazvati Kotež potpuno mrtvim naseljem. Istorija se pobrinula za to da ovde, bar u nekim decenijama, ne bude toliko dosadno. Ali, pokazala je istorija još jedno lice, možda i ne toliko drugačije spram lica Beograda od preko puta: da su i urbanistički planovi katkad nemoćni pred nepredvidivim okolnostima.