Doajenka stvaralaštva za decu i mlade, Donka Špiček, svojim radom i zalaganjem vinula se do neslućenih visina, obeleživši i oblikovavši detinjstva generacija u rasponu od pola veka. Iako nije imala decu, posvetila je čitav život njima, volela ih je i ona su volela nju. Skrojila je niz kulturno-obrazovnih programa, koji su ostavili neizbrisiv trag u našim malim, ludim glavama, a u redovima koji slede iščukan je samo grumenčić njene baštine.

Donka Špiček rođena je 6. decembra 1933. godine u Beogradu. Plod je ljubavi zagrebačkog molera Dragutina Drageca Špičeka i beogradske gimnastičarke Milene. Oni su se skrasili i skućili u oskudno uređenoj mansardi zgrade u Lješkoj ulici, tik preko puta crkve Svetog Đorđa na Banovom brdu. Dok je bio angažovan da oslika tu znamenitost Čukarice iznutra, Dragutin doživljava prosvetljenje i prelazi iz katoličanstva u pravoslavlje. Kako su prinove pristizale između dva Svetska rata, najpre ćerka Borijanka (učiteljica), a i potom sin Milan (priznati novinar), i porodica se postepeno širila, tako se dom Špičekovih seljakao, menjajući isključivo broj - ulica je uvek ostajala ista.

Jednog letnjeg dana 1942. godine začuo se bat čizama pred njihovim vratima. Gestapo je došao i odveo glavu porodice Špiček, pošto ga je prijatelj prijavio da je u dosluhu sa partizanima. Naravno, nikad se nije vratio svojim najmilijima. Sama, sa troje maloletne dece u naručju, majka Milena zapošljava se u Jugoštampi. Važila je za prvu i jedinu ženu tipomašinstu u tadašnjoj Jugoslaviji. Uprkos nagovorima od strane njene majke Jelice da decu da na zanat pravac posle osnovne škole, Milena je uspela tome da odoli i da odškoluje svo troje dece, verujući da put do lepšeg i lagodnijeg života vodi kroz visoko obrazovanje.

Nesuđena pijanistkinja

Kao još devojčurak, Donka istovremeno pohađa i završava osnovnu i nižu muzičku školu, a pritom kao vrla sestra i ćerka, preuzima deo tereta o staranju o mlađoj sestri i bratu tokom ratnih godina. Nastavlja stazom paralelnog sticanja obrazovanja i oblikovanja uma, upisavši Drugu mešovitu gimnaziju (današnju XIII beogradsku) i srednju muzičku školu. Ni telo nije zapustila, izvajajući ga u gimnastičkom klubu Partizan, sledeći majčine korake i krilaticu u zdravom telu, zdrav duh.

Snove o pijanističkoj karijeri gajila je od malena, vežbajući i time uveseljavajući komšiluk svojim notama na klaviru susetke gđe Petrović. Mehur se raspršio kad se našla na raskršću - otići na javni čas u srednju muzičku školu ili na radnu akciju i biti uzoran omladinski aktivista. Odabrala je potonje, i rame uz rame zaputila se sa brigadom u Sevojno, produživši dalje za Banjaluku i Doboj. Odlaskom na radnu akciju stavljena je tačka na njenu potencijalnu karijeru pijaniskinje, a kao nagradu za svoju predanost cilju dobija u vidu upale pluća, koju je preležala na nogama tokom boravka u Banjaluci.

Kao odlikaš, po maturiranju, kako bi olakšala majci život i što pre počela da doprinosi, upisala je Višu pedagošku školu u Beogradu. Visprena Donka o roku je završila i diplomirana ruski jezik i književnost. Uhlebljenje pronalazi u OŠ Đorđe Krstić, predavajući čak tri predmeta - ruski jezik, fizičko vaspitanje i ručni rad. Od tog časa počinje da vodi život potčinjen radu i druženju sa decom, koji obeležio detinjstva generacija u nastajanju.

Aterirala astronaute u Beogradu

Nakon učiteljskog posla, Donka Špiček izvesno vreme je radila kao sekretarica u Skupštini Srbije, a potom kao urednica manifestacije Susreti četvrtkom u Domu sindikata, koja je svakog četvrtka od 15 časova imala za zadatak da školarcima bolje predstavi i približi raznorazna zanimanja. U sklopu te tribine za male Beograđane izborila se da dovede u glavni grad slavnu džez pevačicu Džozefinu Bejker, ali i astronaute sa Meseca, koji su se za 25-godišnjicu oslobođenja Beograd družili i odgovarali na pitanja mališana, kao i mnoge druge istaknute ličnosti svetskog renomea.

Radost u Beogradu

Junakinji ovog teksta sinula je izvanredna ideja jednog Četvrtka prilikom gostovanja dečjeg hora iz Švedske. Naime, dečica iz hladne Skandinavije su toliko bila raspamećena gostoprimstvom svojih balkanskih vršnjaka da prosto nisu želela da se vrate nazad svojim domovima. Videvši tu nevinu dečju graju, Donka kuje plan za feštu koja bi okupljala klince i klinceze iz zemalja širom Starog kontinenta u srpsku prestonicu. Skupština grada Beograda je aminovala tu zamisao, i u jesen 1969. godine dečurlija iz deset evropskih zemalja nagrnula su i preplavila su Beograd. Tako je nastalo prvo izdanje Radost Evrope, koja i nakon 50 i kusur godina i dalje traje.

Da bi gušt bio potpun, postarao se neponovljivi Duško Radović i njegovo kreativno pero, po kome nosi malo pozorište na Tašmajdanu. Priteran uza zid na poslednjem spratu Borbe, u redakciji dečjih novina Pioniri, od strane neustrašive Špičekove, za svega pola sata sklepao je tekst za nadasve čuvenu pesmu Sve što raste htelo bi da raste, koja je ujedno postala i himna gorepomenute manifestacije.

Tata-mata dečjeg programa

U međuvremenu, i dalje slušajući majčin savet, Donka Špiček nastavlja da se školuje i edukuje, pohađajući produkciju na FDU. Pri kraju studija, prvi put dobija poziv uredništva ondašnje Televizije Beograd da im pojača redove. Nakon diplomiranja 1979. godine pridružuje im se kao sveža krv u Redakciji za decu i mlade. Bila je to tzv. televizija u malom, jer sadržala isti program kao i matorce, koji je ipak bio krojen po dečjem ukusu i potrebama, na čijem čelu je bila ova Beograđanka. Iz kuhinje ove urednice krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog veka servirane su emisije poput Laku noć, deco i Šumske zavrzlame, koje su ispraćala najmlađe na počinak, te kultne serije Sivi dom i Zaboravljeni, koje su služile da opomenu buntovne tinejdžere da ne skreću sa pravog kursa.

Volontiranje po stare dane

Turobne i turbulentne 90-e nisu većini bile blagonaklone, pa ni Donki Špiček, koja je jedva dočekala da ode u penziju 1995. godine nakon što je postalo, po njenim rečima, nepodnošljivo raditi na RTS-u. Bez kamena na srcu, mogla je da prepusti penzionerskom životu, ali vrag zvani dobri prijatelj Ljubivoje Ršumović nije joj dao mira dok je nije nagovorio da mu se priključi u pozorištu Boško Buha, čiji je on tada bio upravnik. Neretko i bez novčane nadoknade, Brđanka je tu provela čitavu jednu deceniju, od 1998. do 2008. godine, radeći kao operativni direktor.

Laku noć, Donka

Za života priznanja i nagrade su se ređala kao na traci za doprinos na polju stvaralaštva za decu i mlade. Između ostalih, njen trud i rad prepoznali su UNICEF i Poljaci sa najvišom nagradom Orden smeha dece Poljske. Takođe, na domaćoj sceni počastvovana je Zlatnim beočugom Beograda, Zmajevom nagradom i Grozdanin kikotom, te odlikovana je Srebrnom medaljom predsednika republike Srbije.

U 82. godini života, 9. jula 2016. godine, Donka Špiček je sklopila oči i napustila nas zanavek, zauzimajući sasvim opravdano mesto u Aleji zaslužnih građana.

Prethodna godina, 2020., ostaće upamćena kao pandemijska, koja odnela isuviše života, ali i kao godina koja je na četvrtu godišnjicu smrti velike urednice probudila sećanja na njenu baštinu. Najpre je njen brat i naš proslavljeni novinar, filmski kritičar i radijski voditelj, Milan D. Špiček, podelio sa ostatkom sveta njenu zaostavštinu, poklonivši je udruženju Adligat. A potom, kao omaž, osvanuo je mural Donke iz kista mlade beogradske umetnice Tijane Đoković, koji je oslikala na fasadi zgrade u Lješkoj ulici, gde je Špičekova rođena, učinivši to u njenoj najdražoj boji - plavoj.