Kada se po pozivu Milana Obrenovića prihvatio završetka uređenja Starog dvora, Jovan Ilkić se našao među Beograđanima koji će ostaviti neizbrisiv trag u srpskoj arhitekturi. Ovaj kraljevski neimarski poduhvat otvorio je tada mladom arhitekti vrata prestoničkog Ministarstva građevina. Tokom naredne tri decenije, Jovan Ilkić poneće zaslugu za neka od najlepših zdanja u Beogradu, koji se istim tim zdanjima diči i nakon više od jednog veka.

Kuće beogradskih trgovaca po uzoru na bečke trendove

Rođen u Zemunu godine 1857, Jovan Ilkić potekao je iz trgovačke porodice. Završivši u rodnoj varoši osnovnu školu i niže razrede gimnazije, obrazovanje je nastavio u realnoj gimnaziji u Beču.

Ilkić je u austrijskoj prestonici ostao do sredine ’80-tih godina pretprošlog veka. Upisao je arhitekturu na tamošnjoj Akademiji lepih umetnosti, a učio je od poznatog arhitekte i profesora Teofila Hanzena.

U to vreme su sa evropskih univerziteta izlazile i prve školovane arhitekte iz Beograda. Kao predstavnik evropskog klasicizma i neorenesanse, Hanzen je u dobroj meri uticao na stilove kojima će se srpske arhitekte prikloniti. Jovan Ilkić će sa svojim profesorom sarađivati i nakon što je 1883. diplomirao, kada se avgusta iste godine zapošljava u Hanzenovom birou za izgradnju Parlamenta u Beču.

Ubrzo se po kraljevskom pozivu ponovo našao u Srbiji. Već tada je kao arhitekta imao velikog znanja i iskustva. Od 1883. godine postaje angažovan kao inženjer u Ministarstvu građevina, a već narednih godina prestonica je dobila tri reprezentativna zdanja prema njegovim projektima.

Među prvima je to bila kuća Milana Piroćanca – pravnika, nekadašnjeg predsednika Vlade i ministra inostranih poslova. Izgrađena je 1884. u akademskom i neorenenesansnom duhu, što su bile tipične odlike beogradske arhitekture druge polovine 19. veka.

Iste godine, u današnjoj Ulici kralja Petra, po Ilkićevom nacrtu je sagrađena kuća Milorada Pavlovića. Rezidencija beogradskog trgovca, takođe oličenje akademskog stila, stala je u red najlepših građanskih zdanja. Nakon nje Beograd dobija i kuću Alekse Krsmanovića, uglednog beogradskog trgovca i srpskog dobrotvorca. Njegov dom je podignut 1885. godine na Terazijama, a zbog kitnjaste barkokne fasade prozvali su ga „malim dvorcem“.

Najlepša zdanja po nalozima kraljevske elite

Na samom početku 20. veka, još uvek uposlen u Ministarstvu građevina, Jovan Ilkić prelazi na mesto redovnog inženjera. Do te 1900. godine, prestonici je ostavio još dva zdanja izuzetne lepote.

Najpre je godine 1885, na zahtev kralja Aleksandra I Obrenovića, sagrađena zgrada Oficirskog doma (danas Studentskog kulturnog centra). Ilkić je ovoga puta sarađivao sa Miloradom Ruvidićem, još jednim od uglednih beogradskih arhitekata na prelazu 19. i 20. veka. Isprva stecište oficirskih zabava i balova, SKC je postao jedan od najpopularnijih koncertnih i izložbenih prostora. Od svih Ilkićevih zdanja, Oficirski dom je poneo i najviše uticaja profesora Hanzena – i danas se izvdaja po vešto ukombinovanom neovizantijskom, renesansnom i stilu kasnog romantizma, iako mu je rekonstrukcija nakon Drugog svetskog rada donekle izmenila izgled.

I za sledeće svoje ostvarenje Ilkić je zeleno svetlo dobio od kraljevske elite. Godine 1889. poveren mu je nadzor nad podizanjem Doma Društva svetog Save. Izgradnju su, osim kraljevske porodice, podržali ugledni Beograđani tog vremena, nakon čega grad dobija i zdanje od značaja za kulturni i društveni život.

Arhitekta bez konkurencije sa zaduženjima od nacionalnog značaja

Iako ih je najviše ostavio Beogradu, nekoliko Ilkićevih ostvarenja danas se nalazi i u ostalim gradovima Srbije. Po njegovom projektu je 1894. godine u Paraćinu izgrađena Crkva Svete Trojice, dok su zgrada Načelstva i Okružnog suda u Valjevu podignute s početka 20. veka. Ipak, i u narednom periodu će Ilkićevo stvaralaštvo pretežno biti vezano za srpsku prestonicu.

Najpre je godine 1896. sagrađena kuća u ulici Miloša Pocerca na broju 32 – nju je beogradski arhitekta projektovao kao sopstvenu rezidenciju. Kako je ovde idućih godina sa porodicom proveo najveći deo života, i ona je ušla u red zdanja od kulturnog i istorijskog značaja.

I ovoga puta Ilkić je pratio arhitektonske trendove na prelazu vekova – svoj dom je projektovao po ugledu na odlike nemačkog klasicizma, uz uplive akademizma i tradicije renesanse. Kako je u Beogradu proveo i životni i radni vek, tako je i spratni deo kuće namenio potrebama stanovanja, a prizemlje kancelarijskom i radnom prostoru.

No, od samog početka 20. veka, Jovan Ilkić se najpre vraća projekima od javnog i nacionalnog značaja. Ponovo je u tome ulogu imala inicijativa kralja Aleksandra Karađorđevića, kada je odlučeno da se organi najviše državne uprave nađu pod jednim krovom.

Pobedu na konkursu raspisanom za projekat zgrade Narodne skupštine odneo je upravo Ilkić. Međutim, izgradnji se najpre isprečio manjak u državnoj kasi. Nakon što se zemlja oporavila i od razaranja Velikog rata, monumentalno zdanje završeno je 1936. godine.

U međuvremenu, Jovan Ilkić odabran je za projektanta još jedne od najznamenitijih prestoničkih zgrada. Prvobitno namenjena potrebama ruskog osiguravajućeg društva, na Terazijama je 1905. godine po njegovom nacrtu počela izgradnja palate „Rosija“.

Uz podršku grupe arhitekata iz Sankt Peterburga, Jovan Ilkić preuzeo je dužnost nadzornog inženjera. Izgrađena u tada veoma popularnom secesionističkom stilu, danas je ova palata dom čuvenog hotela Moskva.

Pionir klasičnog stila u srpskoj arhitekturi

Već tri godine kasnije, Jovan Ilkić projektovaće, po mišljenju mnogih, jedno od remek dela tadašnjeg arhitektonskog izraza. Dvospratna vila u Resavskoj ulici na broju 25 izgrađena je 1908. godine, a bila je dom ministra građevina Pere Velimirovića.

Kao istaknuti državni činovnik, Velimirović se na ovoj poziciji našao čak sedam puta. U dva navrata bio je i predsednik vlade Kraljevine Srbije, a slovio je za jednog od najboljeg ministra građevina s kraja 19. i početkom 20. veka. Rezidencija koju je za njega projektovao arhitekta Ilkić ponela je, poput hotela Moskva, odlike secesionizma i akademskog stila. Sticajem okolnosti, nekada reprezentativna dvospratna vila, iako pripada zaštićenoj celini Vračara, odavno je izgubila izgled otmenog, akademskog zdanja. Kako je umesto nje planirana izgradnja moderne stambeno-poslovne zgrade, sudbina kuće Pere Velimirovića za sada je još uvek neizvesna.

Jovan Ilkić, pak, ostao je na mestu inženjera Ministarstva građevina još naredne dve godine. Nakon toga 1910. odlazi u Mađarsku, gde se prihvatio izgradnje fabričkog kompleksa Pelman u Budimpešti. U Beograd se vratio nakon dve godine, gde ostaje do smrti godine 1917. U prestonici je živeo sa suprugom i petoro dece, a bio je oženjen Paulinom-Paulom Kneper iz Beča.

Jedan od dvojice njihovih sinova, Pavle, takođe je pošao je očevim stopama i postao arhitekta. Po Ilkićevom projektu je dovršio zdanje beogradske Narodne skupštine, čiji završetak poznati arhitekta nije dočekao. U međuvremenu, Jovan Ilkić ostao je upamćen, pre svega, po velikom uticaju na razvoj arhitekture u Srbiji. Za većinu svojih zdanja odabrao je klasični i srpski nacionalni stil, a nacrti nastali tokom njegove službe u Ministarstvu građevina svrstani su u red najznačajnijih. Kao cenjen i plodan stvaralac, uspeo je da tokom svog radnog veka Beogradu ostavi oko stotinu zdanja, dok su najpoznatija među njima proglašena spomenicima kulture.