Kada vam je poslednji put prošlo kroz glavu da Beograd možda nije najbezbedniji grad na svetu?

Onda kada su autobuske gume ničim izazvane počele da otpadaju sa autobusa? Ili kada je Kuća sa sunčanim satom oivičena slabašnom trakom, jer kola bojazan da će joj se timpanon stropoštati na trotoar?

Čak i tamo gde bi trebalo da se osećamo sigurno – recimo, u bolnici ili u rođenoj kući – počele su sve češće da se useljavaju slične bojazni. Ali, „to što smo mi paranoični, ne znači da nam nisu za petama“...

I dok po ulicama razne bojazni tako bivstvuju, učestalo je i oglašavanje građevinske struke. Kao da se ne podrazumeva da delovi javnog (i privatnog) inventara ne treba da se stropoštavaju na trotoar. Jer, onda bude belaj, a u najgorim slučajevima, gase se i ljudski životi.

Međuratno vaskrsenje Beograda

Po pravilu, takvi trenuci uglavnom počinju kao pisani zadak kod učiteljice. „Bio je sasvim običan, lep i sunčan dan“ – osim ako je početak decembra, pa je taj dan obično i hladniji.

Beograd je podsećao na golemo gradilište. Negde se rušilo, negde popravljalo, a mnogo gde su izrastale nove, modernije zgrade.

Kurioziteta radi, to nije današnji Beograd, već onaj između dva svetska rata. Malo je podsećao na nekoga ko je preležao tešku bolest, pa sad pokušava da se pridigne. Beograd je iz Velikog rata izašao kao pobednik – to je neosporno – ali je neosporno i da je morao da se suoči sa hrpama ruševina.

Otuda se do izmaka 1920. godine žustro prionulo na rad. Bilo je i svetlih tačaka, poput one da je Beograd obećavao da će se u njega useliti sitne zabave i zadovoljstva. Pozorišta, bioskopi, kabarei i slična mondenska stecišta, a među njima i bioskopska sala u ulici Kralja Aleksandra 18.

Sve je postalo pepeo i dim

Gde su moderne građevine, tu su, dakako, i investitori. U slučaju bioskopa koji se gradio te zime (danas bismo ga smestili nadomak Pionirskog parka), podsticaj je dolazio iz privatnog džepa industrijalca Dimitrija Lazarevića.

Lazarević je pucao visoko i u bioskop uložio basnoslovnih milion dinara. Suma je za ono vreme bila da vam vilica padne na pod, ali je investitor ujedno bio i čovek vizionar. Mada su se projekcije pratile u tišini, zlatno doba filma je tek kucalo na vrata. Otuda je i novi bioskop zamišljen da primi 1.300 gledalaca.

Bila bi šteta da se takva vizija pretvori u pepeo i prah... No, ne valja prizivati đavola, pogotovo ne u gradu koji se prethodne decenije nagledao svakojakih katastrofa.

Nevolja je u tome što katastrofe ne haju za crne slutnje, već ih vrlo često priziva ovozemaljski, ljudski nemar. Tako je bilo i u taj subotnji dan 4. decembra. Svedočilo se da se užasni potres čuo čak do Terazija.

Skupo, skuplje, najskuplje

U roku od nekoliko sekundi, ono što je trebalo da postane „hram zabave“ – kako se bioskopima onomad tepalo – pretvorilo se u neupotrebljivu hrpu građevinskog materijala. Kada se i potres malo slegao, ostavio je za sobom cenu grešaka koje su lako mogle da se izbegnu.

Štampa je narednih dana pisala kako je „zidanje izgleda vršeno sa dosta neopreznosti i nesigurnosti, jer kada su zidari počeli skidati skele, koje su podupirale betonski krov, odjednom je odjeknuo strahoviti prasak“.

Spekulisalo se i o krivcu za nesreću: „Beton, koji se nije dovoljno slegnuo, istisnuo je svom svojom težinom nekoliko zaostalih greda, koje su ga držale i ceo se krov srušio na tle...“.

Tresak je zasigurno prestrašio sve koji su se našli u neposrednoj blizini. Ali, oni su makar imali sreće da se samo dobro prestraše. Trojici građevinara zatrpanih pod šutom više nije bilo spasa. Odjednom, basnoslovni milion „ugrađen“ u novi bioskop delovao je kao kusur.

Sindrom masovne (u)gradnje

Prašina jedva da se slegla, a na licu mesta se našao i jedan od, diljem Evrope i sveta, najpriznatijih ovdašnjih naučnika. Pogled Milutina Milankovića ovoga puta nije lutao ka nebu, već je uzroke tražio bliže zemlji.

Milanković je došao po nalogu vlasti i sa vrlo dobrim razlogom – građevinsku statiku je držao u malom prstu. Sa lica mesta je otišao nem, ali prilično besan.

Kao ekspert u svojim oblastima, Milanković je bio i pionir koji je u srpskoj gradnji ustoličio primenu armiranog betona. Prošlo je već 15 godina otkako je patentirao sopstveni sistem konstrukcije, a poznat kao sistem „Milanković-Krojc“. Osim što je naslutio s čim ima posla, shvatio je da je moderni Beograd u velikom problemu.

S jedne strane, bilo je tome razloga na koje se nije moglo uticati. Od Velikog rata je prošlo samo dve godine, nedovoljno da se stane na noge glede svega što je za tu obnovu potrebno. Manjkalo je iskusnih majstora i stručnih inženjera (mnogi su otišli u rat i nikada se nisu vratili), a manjkalo je i kvalitetnih materijala.

Deo toga je u svojim „Sećanjima“ zabeležio i Milutin Milanković. Prestonica se, doslovce, pretvarala u tempiranu bombu: sa (nekvalitetnom) gradnjom se žurilo i improvizovalo, sa sve zastarelim materijalima i metodama. Otuda su se preskakale i iole ozbiljne kontrole.

Tri nedužna života manje

Iz Milankovićeve perspektive, novom bioskopu su presudili armatura koja nije pravilno upotrebljena, konstrukcija koja nije adekvatno izvedena i radovi koji su izvođeni pre nego što se beton slegao. Bio je to razlog više za insistiranje na onome što je naučnik već dugo propovedao. Standardi su valjali biti strožiji, a građevinari profesionalniji.

Ne bez razloga, slutilo se i da je scenario mogao biti mnogo grđi. Da je bioskopska konstrukcija popustila samo koju nedelju kasnije, pod betonom bi se možda našlo na stotine nedužnih duša koje bi došle na svečano otvaranje. Ovako, tragedija je odnela „samo“ tri žrtve kojima je, pored betona, presudila nestručna, masovna gradnja.

Tog 4. decembra 1920., poginuli su zidari Sava Milivojević i Vladimir Đukanović, koji je za sobom ostavio dvogodišnjeg sina i suprugu. Treća žrtva je bio drvorezbar Čedomir Popović. On se na mestu nesreće zatekao, takoreći, „slučajno“, jer te subote nije ni radio – svratio je koliko da osmotri završne radove.

Još dvojica zidara su zadobila teške povrede. A Beograd, iako (nakratko) potrešen, nastavio je dalje, istisnuvši iz kolektivnog pamćenja ovu „samo“ građevinsku nesreću.