Postoji u Beogradu tačka ka kojoj se zimi sigurno sliva više ljudi no inače. Kada sneg i led paralizuju ulice, i stručni kadar banjičkog Instituta za ortopediju obično pada s nogu – manje zbog leda, a više zbog obima posla.

Nimalo prijatne okolnosti koje bi vas eventualno poslale na beogradski jug. Ovo su, na sreću, uglavnom okolnosti sezonskog tipa, ali u svakodnevnom pejzažu, Banjica se ne razlikuje mnogo od tipičnog gradskog naselja. Dve opštine su je podelile na ravne časti – zapadni deo pripada Savskom vencu, a istočni Voždovcu i, kao većina kutaka udaljenijih od gradskog jezgra, imala je sopstveni ritam odrastanja. A na samom početku, Banjica je bila „samo“ jedan od čuvara ostataka Vinčanske kulture.

„Dođoši“ sa juga

Beograd, kome je Banjica eventualno pripala, rastao je nešto brže i nešto severnije od ovog poteza. A kao varošica koja je sredinom 19. veka postala „doživotni“ glavni grad, privlačio je mnogo onih koji su dolazili sa strane. Sličnu sudbinu je, recimo, delio Torlak, isprva naseljen stanovništvom sa krajnjeg istoka Srbije.

Na Banjicu se, pak, dolazilo sa krajnjeg juga. Doduše, u jeku ovih doseljavanja, teško da se Banjica shvatala kao deo Beograda. Prikladnije ju je bilo nazvati selom u široj okolini, koje je s početka 19. veka još uvek bilo relativno pusto.

Interesantno je i da je podrška banjičkim „dođošima“ dolazila od strane najviših državnih instanci. Tačnije – jedne instance, oličene u knezu Milošu Obrenoviću. Knez je, naime, želeo da ovde naseli ljude koji bi obrađivali zemlju, a neki od najvičnijih tome su bili žitelji Jablaničkog okruga. Nekolicini tih porodica pripala su pozamašna imanja: Živkovićima, Markovićima, Ilićima, Nikolićima, Ristićima, Krstićima... I na ovakvim „temeljima“, počev od ranog 19. veka, počeo je da se razvija kutak koji ni po čemu nije nalikovao na „urbani deo grada“.

To će se, doduše, promeniti, naročito kada Banjica bude počela da dobija prve solitere. U međuvremenu, imala je, osim imanja i zemljišta – termo-mineralne vode. Postojao je i izvor iz koga je neprekidno tekla hladna, pijaća voda, kao i svedočenja da se na ovom mestu, za vreme Rimskog carstva, nalazila banja.

Bilo je onda prikladno da se ceo potez tako nazove, samo u deminutivu. Ambijentu je pridonela i činjenica da se Banjica nalazi na brdu, što se dâ osetiti i po friškijem vazduhu. A ako biste hteli da potražite i stoletne beogradske česme, neke od najstarijih su locirane upravo u „maloj banji“.

Šta je zajedničko avionima i mleku?

Novo stoleće je donelo i nov istorijski pravac kojim je Banjica počela da se (s)kreće. Soliteri su još bili u dalekoj budućnosti, ali ne i tendencija da se ovaj kutak iskoristi za vojne potrebe.

Beograd je postajao veći i širi, pa je i Banjica uskoro uznapredovala do predgrađa. A u njemu se početkom prošlog veka nalazilo vojno vežbalište. Štaviše, na Banjici se još u 19. veku nalazila linija odbrane Beograda, pa je to bila logična pozicija i za kasnije strateške manevre.

Elem, vežbalište je do 1910. godine ugostilo i pionire ovdašnje avijacije, koji su sa prvog letilišta, kako su ga zvali (današnji sinonim je aerodrom), pokazivali letenje avionima. Potom je 2 godine kasnije sagrađen prvi drveni hangar za avione. Bio je to period Balkanskih ratova, pa je potonji služio za potrebe ratovanja protiv Turske. Posle Prvog svetskog rata, vojne letelice su zamenjene poštanskim saobraćajem, i to na relacijama Skoplje-Niš-Beograd-Novi Sad i Beograd-Sarajevo-Mostar.

Ono što je manje poznato, jeste da je Banjica po nekim pitanjima bila naprednija od drugih okolnih sela. Još 1901. godine, ovde se moglo naići na pogon za rashlađivanje mleka. Nije bio prvi te vrste samo u okolini Beograda, već i u celoj ondašnjoj Kraljevini. Ali, (hladno) mleko je teklo koliko do Drugog svetskog rata. Nakon toga, banjičkim brežuljkom počela je da teče i krv.

(Poslednja) adresa „nepodobnih“

Banjica je imala tu nesreću da se na njoj nalazila jedna velika kasarna – kasarna 18. Pešadijskog puka. Kada je Srbija pala pod nemačku okupaciju, okupatorska vlast je naložila da se u Beogradu udesi koncentracioni kamp. Zadatak da odabere adekvatnu zgradu pala je na srpsku kvinslinšku upravu.

Ispostaviće se, kasarna 18. Pešadijskog puka je najviše odgvarala takvoj nameni. U julu mesecu 1941., ista ta zgrada je i zvanično dobila novu funkciju. Mogla je da se „pohvali“ još jednim detaljem: bio je to najveći nacistički logor na okupiranoj srpskoj teritoriji.

Naredne tri i po godine, kroz Banjički logor je prošlo više od 23.000 zatvorenika. Koliko ih je tačno stradalo nikada se neće saznati, jer je hrpa dokumentacije iz logora uništena 1943. godine. Iako je Banjica iza sebe već imala dovoljno istorije, ovo ratno poglavlje se, sa razlogom, najviše istaklo. Nije odredilo samo sudbine hiljada i hiljada logoraša, već donekle i budući njen izgled – kao gradskog naselja udešenog za, prvenstveno, vojna lica nekadašnje Jugoslavije.

Nije se mogao izbrisati ni podsetnik na nacističku zaostavštinu – i kada je logor već odavno postao stvar prošlosti, deo zgrade je preuređen i u njemu je 1969. godine otvoren Muzej banjičkog logora. Do njega (odnosno, do jednog betonskog spomenika ispred) i dalje vodi isto parče kaldrme, formirano posred asfaltiranog puta, kojim su nekada hodali zatvorenici. A njihov put se završavao još malo južnije – na strelištu u Jajincima.

Tih godina se u deo lokalne istorije ušunjala još jedna činjenica iz ratnog perioda. Put koji je vodio do Jajinaca prešao je i dr Milutin Ivković Milutinac. Njegovo ime je možda poznato štovateljima starijih generacija sportista, jer je Milutinac slovio za vrsnog fudbalera. Ali, slava se u njegovom slučaju donekle i genima prenosila – bio je to, glavom i bradom, unuk vojvode Radomira Putnika, a streljan je u maju 1943. godine.

No, nije se Banjica „dičila“ isključivo mračnim istorijskim epizodama. Vojno vežbalište, koje se ovde nalazilo još u 19. veku, nije bez razloga ustanovljeno baš na brežuljku zagrljenom šumom. A ako je ovo bila adekvatna lokacija da se sa nje brani Beograd, onda je bilo sasvim prirodno da dobije školu – i to visoku – za obrazovanje vojnog kadra.

 

Nastaviće se...