Ako ste čitali priču o Kotežu, onda ste mogli da pročitate i da su beogradski urbanisti katkad imali vrlo kreativne ideje. Naselje preko puta starijeg Beograda oblikovala je geometrija – a nekoliko decenija kasnije, takav sistem planiranja je zapretio da se proširi i sa „ove“ strane reke.

Urbanistima je, doduše, jasna jedna stvar: pošto su i gradovi svojevrsna „živa bića“, ne može se uvek predvideti u kojim će pravcima rasti. Sve i da postoji detaljan plan – a videlo se to upravo na primeru Koteža – stvarnost nekada ume da se umeša sa sopstvenim pravilima.

Kako da podelimo Beograd?

I sama prestonica je dobar primer takvog poluplaniranog širenja. Recimo, pre 50 ili 70 godina, dok su se ucrtavale nove ulice i naselja, struka je pokušavala da odgonetne i mnogo kompleksnija pitanja. Grad se iz godine u godinu ubrzano širio, pa je valjalo uvesti kakvu-takvu organizaciju.

Jedan od predloga za to je izložen početkom ’80-ih godina prošlog veka – i bio je, priznaćete, izuzetno kreativan. Urbanistički koncept je bio poznat kao model heksagona, čak i za ono vreme prilično ambiciozan.

Cilj je bio da se Beograd podeli na funkcionalne, ali i prostorno logične celine. Još više, bio je to interesantan prozor u potencijalnu budućnost grada, onakvu kakvom je zamišljana pre bezmalo pola veka.

Ali, seme ovog neobičnog koncepta je posađeno najmanje dve decenije ranije. Još tokom ’50-ih godina, pažljivo se pratio trend koji je, pokazaće se, obesmislio većinu kratkoročnijih planova. Prestonica je rasla mnogo brže nego što su to mogle da isprate dotadašnje administrativne podele.

Decentralizacija, I deo

Ono što danas zovemo „gradska opština ta-i-ta“, u ono vreme se zvalo – rejon. Takva podela je neko vreme pila vodu, bar dok prestonica nije počela da izrasta u sve složeniju urbanu ćeliju.

Otuda su planeri smatrali da će podela na reone uskoro postati deplasirana. Doimala se previše grubom, tim pre što je gradsko tkivo postajalo sve fluidnije.

Najzad, ’70-ih godina je nastao „Program društveno-ekonomskog prostornog razvoja Beograda“. Bio je ograničen na period od 1976. do 1985. godine i predviđao je da se u gradu formira 7 velikih prostornih celina, te jedna centralna zona.

Time bi stanovnici manjih delova grada dobili zasebne lokalne centre sa svim neophodnim sadržajima: školama, prodavnicama, domovima zdravlja i kulturnim ustanovama. Program je, pritom, imao najmanje jednu logičnu prednost – građani više ne bi morali da odlaze u centar samo da bi obavili najvažnije poslove.

Decentralizacija, II deo

Koju godinu kasnije, koncept je donekle editovan. Umesto prvobitnih 7 celina, predložen je model koji se zasnivao na 6 međusobno povezanih delova, i to u obliku heksagona.

Kao već pomenuti Kotež, ovim je trebalo da i ceo Beograd bude podvrgnut „geometrizaciji“. Šest većih oblasti bi se spojile u zajedničkom gradskom jezgru, pa bi svaka oblast dobila i svoje „parče kolača“ centralne zone.

Inače, srce Beograda je i u ono vreme imalo dašak elitizma. Nalazilo se unutar Kruga dvojke, uz Zemun i deo Čukarice. S preke strane Save, ubrzano je rastao Novi Beograd, ali je još daleko bio od poslovno-stambenog centra kakvim ga znamo nekoliko decenija kasnije.

U isto vreme, predviđalo se gde će se stvarati budući lokalni centri – Dušanovac, Lion, Karaburma i deo Voždovca već su slutili da će jednog dana postati značajne gradske tačke. Pređašnji planovi su sličnu sudbinu prognozirali za Batajnicu, Železnik i Vinču.

Paukova mreža, a u sredini – gradsko srce

Na prvi pogled, izgledalo je kao da će u jednoj prestonici iznići nekoliko „malih Beograda“. Urbanisti su, međutim, imali drugačiju viziju. Ako bi podelili postojeće celine na heksagone, svaka od tih celina – osim administrativne podele na karti –funkcionisala bi kao zaokruženo urbano tkivo.

A ako bi se oblik tih heksagona gledao na mapi, delovalo je da će se Beograd trasformisati u svojevrsnu paukovu mrežu.

Nije ovaj koncept bio daleko od evropskog – i tamošnji urbanisti su iznalazili načine da veće gradove učine što kompaktnijim. No, kao što se docnije videlo na primeru Koteža, između planova i stvarnosti se često umeša niz nepredvidivih okolnosti.

Vreme nije problem – vremena nema

Državna ekonomija je počela da grca još sredinom ’80-ih godina prošlog veka. Na to su se kroz nekoliko godina nadovezali ratovi i sankcije, što je u potpunosti preokrenulo prioritete. Posledično, sada je i pažljivo planiran razvoj Beograda postajao potpuno deplasiran.

Najbolje se to videlo na levoj obali Dunava. Urbanisti su svakako već pretpostavljali da će taj kutak doživeti veliku ekspanziju. Međutim, ostali su uskraćeni za vreme – da precizno razrade kako bi ta ekspanzija trebalo da izgleda. A prema planu koji je iznet još 1981. godine, „heksagonizacija“ je trebalo da teče u nekoliko etapa.

Tako bi se u prvoj fazi formirale četiri velike prostorne celine, a u završnoj fazi još dve – time bi se, najzad, zaokružio čitav sistem heksagona. Svaki je trebalo da obuhvati drugačiju gradsku zonu, poput sremsko-podunavske, sremsko posavske, šumadijsko-posavske, šumadijsko-centralne, šumadijsko-podunavske i banatske.

Naravno, nijedna od ovih zona ne bi bila doslovno odsečena jedna od druge, već bi između njih postojale zone preklapanja.

Šta se (nije) promenilo?

Na kraju, „heksagonizacija“ je morala da bude neplanirano obustavljena, umnogome i zbog tadašnjih društveno-političkih (ne)zgoda. Međutim, urbanisti jesu uspeli da predvide bar tračak budućnosti.

Decentralizacija je u Beogradu zaista u nekoj meri zaživela: ako pogledate Zemun, Čukaricu, Palilulu, Zvezdaru, Banjicu ili Novi Beograd, svi oni „dišu“ u skladu sa sopstvenim identitetima. A tu su i lokalni trgovi, škole, te zdravstvene i kulturne ustanove, baš kao što su to i stručnjaci nekada zamišljali. Ono što se nije promenilo, tiče se atraktivnosti samog gradskog jezgra. Krug dvojke i dalje ima prizvuk elitizma i to se, vrlo verovatno, neće skoro promeniti.

A tu je, dakako, i Beograd na vodi – još jedan projekat zbog kojeg negdašnji planovi deluju zamrznuti u naftalinu.

Iako „heksagonizacija“ prestonice nikada nije ostvarena po prvobitnoj zamisli, mnoge njene ideje su ipak pronašle put do savremenog Beograda. Grad se na neki način jeste decentralizovao, samo se mnogo manje računa vodilo o urbanističkom „redu i miru“. I to je, naposletku, usud brzorastućih gradskih tkiva – ne haju mnogo za to da baš sve bude pod konac.