Ako želite da ispričate priču o fruškogorskim manastirima, nećete moći da izostavite osvrt na lokaciju na kojoj se nalaze. Hramovi zaronjeni u valoviti, zeleni pejzaž – ova asocijacija dolazi po „difoltu“, a i gde ćete idealniji krajolik za vekovima stare istorijske slagalice. To je sasvim dovoljno da bismo manastire zamislili kao mesta do kojih svakodnevna buka i gužva ne dopiru.

Ali, ponekad deo tih artefakata otputuje podalje od ušuškanih zidova. Smeste se među neke druge zidove, izvan kojih vrvi milionski grad. I u takvom „pejzažu“ su, doduše, sasvim na svom mestu, jer ih je udomio Muzej Srpske pravoslavne crkve. Na prvi pogled, posetilac bi pomislio da ulazi u još jednu muzejsku instituciju kakvih u Beogradu ima nekoliko desetina. Ipak, zbirka koja se nalazi u zgradi Patrijaršije SPC malo je drugačija od ostalih – makar po tome što slovi za produžetak istorije sa oboda Fruške Gore.

Izložba, ali bez muzeja

Muzej SPC je ono što dobijete kada se umetnost i vera stave u isti koš. Nije neobično da se ta dva preklope, pogotovo u periodima kada ni ne mogu jedno bez drugog – srednji vek je, recimo, jedan od takvih primera. Ono što je specifično za zbirku iz zgrade Patrijaršije, jeste da i sami predmeti kao da su imali sopstveni život. Dok su doputovali do Beograda i svog današnjeg odredišta, prošli su sito i rešeto.

Zgrada Patrijaršije je, nasuprot tome, relativno mlada. Podignuta je 1935. godine i smeštena nedaleko od Saborne crkve. Ali, njena muzejska kolekcija nije nastala preko noći, kao ni ideja da se crkveno blago sistematski prikupi i sačuva. Takva ideja se, štaviše, može trasirati do sredine 19. veka. Nedostajala je samo institucija nalik muzeju, u kojoj bi isto mesto podelila umetnička dela, stari rukopisi i riznica sakralnih artefakata.

Među prvim inicijativama u tom smeru bila je i ona iz 1858. godine. U zgradi Beogradske mitropolije otvara se prva organizovana postavka pod nazivom „Hudožestvena hranilnica“. Ovo je i dalje bila samo postavka, bez konkretnijih izgleda da za stalno ostane na jednom mestu. No, svaki početak je dobar, pa makar i da je do većeg pomaka morao da sačeka još nekoliko decenija.

„Dok čovek pravi planove...“

Sledeća važna godina bila je 1927. – i, zapravo, presudna za otvaranje muzeja kakvim ga danas znamo. O toj ideji je većao i odluku doneo Sveti Arhijerejski Sabor. Još 10 godina je prošlo dok Muzej SPC nije postao i formalno organizovana institucija, sa planom da bude smešten u Konaku knjeginje Ljubice.

Avaj, nadolazeće godine su doslovno postale ilustracija uzrečice „dok čovek pravi planove, Bog se smeje“. Svet je uvučen u još jedan veliki rat, što je pretumbalo i okolnosti u kojima je delovala crkva.

U ratom zahvaćenoj prestonici stradali su, osim civilnih objekata, manastiri i hramovi. Nije, samim tim, pošteđeno ni kulturno blago koje je vekovima u njima čuvano, a onome što je trebalo da postane muzej je dodeljena drugačija uloga. Umesto da bude samo izložbeni prostor, postao je neka vrsta skrovišta za mnoštvo spašenih svetinja. Na koncu, Muzej je za javnost otvoren tek 1954. godine – ali, ne u Konaku knjeginje Ljubice, već u zgradi Patrijaršije.

Pod budnim okom monaha

Zvuči neobično, bar na prvi mah, da Muzej SPC „usvoji“ riznicu koja izvorno pripada fruškogorskim manastirima. Toj riznici bi moglo da pripadne zasebno poglavlje, tim pre što joj istorija seže podalje od Beograda.

Naime, veliki broj ovih svetinja je poticalo iz, nazovimo je tako, „stare Srbije“. Svedočile su vekovima osmanskih osvajanja, a nisu ih zaobišle ni velike seobe. Dok je običan narod bio prinuđen da spašava živu glavu, pojedine grupe – u prvom redu monasi – gledale su kako da sačuvaju ono što je njima bilo najdragocenije: ikone, rukopise i liturgijske relikvije i predmete. Tražeći za njih sigurnu kuću, doneli su ih na Frušku Goru.

Tako je riznica sa dalekog juga stigla do Krušedola, Novog Hopova, Velike Remete i još nekoliko desetina manastira ušuškanih u valovitom, zelenom pejzažu. Izvesno je da bi tamo i ostala da se nije dogodio Drugi svetski rat.

Novo doba – nove pretnje

Podalje od razorenog Beograda, na mukama se nalazila i Fruška Gora. Najpre je pripojena Nezavisnoj državi Hrvatskoj, a onda su ustaške jedinice krenule u sopstvena „hodočašća“ – samo što u ovim pohodima nije bilo ničeg svetog. Pošto su vrveli od dragocenosti, fruškogorski manastiri su se odmah našli na radaru pljačkaša.

Sve što nije oštećeno ili spaljeno, otputovalo je do Zagreba. Za to vreme, desetine porušenih manastira je čekalo da se stiša još jedno ratno poglavlje.

Godinama kasnije, čak i kada je rat već bio u daljoj prošlosti, fruškogorsko blago ostalo je rasejano na nekoliko strana. U idealnom slučaju, većina tih dragocenosti bi bila vraćena tamo odakle je ukradena. U praksi je, međutim, to bio slučaj samo sa jednim njihovim delom. Drugi deo je poveren Beogradu, gde se čuvao u Muzeju Srpske pravoslavne crkve.

Riznica svojevrsnih čuda

Blizu 30 hiljada takvih predmeta se i danas nalazi na ovom mestu – ali, ne služe samo da bi se videli, već da se iz njih nauči i ponešto o duhovnoj istoriji Srba. Podeljeni su u nekoliko zbirki: od štampanih knjiga i rukopisa, preko liturgijskih relikvija, do ikona i delova ikonostasa.

Srećom, sačuvani su predmeti kojima bi se danas teško pariralo po vrednosti. Među njima ima onih „sitnijih“ – poput medaljona sa likom Hrista, a koji je davnih dana postavljen na mošti Svetog Teodora Tirona. Ono što još doslednije prkosi vremenu, čak i iz ugla starosti fruškogorskih manastira, jeste da su u zbirkama svoja mesta našli i mnogo stariji artefakti.

Jedan od njih je plašt kralja Milutina, a nešto manje godina broji svečana odežda kneza Lazara. Iako ovi predmeti nisu izvorno potekli sa Fruške Gore, tamo su se čuvali sve do Drugog svetskog rata. No, ni oni nisu potpuni bez „Pohvale knezu Lazaru“ – pisala ju je Jefimija, prva srpska pesnikinja, ali kuriozitet je da je reč o vezenom tekstu.

Mada se prvobitno čuvala u manastiru Vrdnik, „Pohvala“ se nakon rata, takođe, preselila u Beograd. Isti je slučaj i sa poznatijim relikvijama, poput velikog Krsta sa Raspećem – prvobitno delom ikonostasa u manastiru Velika Remeta. Ali, ako postoji predmet koji slovi za najpopularniji, to je bez sumnje ikona Bogorodice Stradalne.

I ona potiče sa Fruške Gore, a pripisuju joj se i čudotvorne moći. Tako bar smatraju vernici, ne propuštajući priliku da se i dan-danas pred njom pomole. Možda i jeste reč o nekoj vrsti čuda, bar iz ugla burnog putešestvija ovog blaga: od vekova tišine u manastirima, osvajanja i seoba, do pokušaja da se ono vrati iz ruku otmičara. A u Muzeju Srpske pravoslavne crkve je ta riznica ponovo svoja na svome, ušuškana iza tihih hodnika i vitrina.

 

 

link