Taman poželite da ga na trenutak zaboravite – eto dežurnog da vas na njega podseti. Kad s prtljagom hitate ka nekom od perona, da na kratko pobegnete možda baš tamo gde biste ga i zaboravili. Ili dok hvatate predah u sendviču kancelarijskih i kućnih zidova, a našli ste se, recimo, na ulicama kruga dvojke.

Tu i najviše ima tih dežurnih. Spremno će vas podsetiti na to da ste, u najgorem slučaju, već zakasnili tamo gde ste pošli. I još vas gledaju s visine. Jedan sa kule nad Sahat kapijom, pa još dva kad kročite kroz Knez Mihailovu. Četvrti je našao mesto na zgradi Glavne pošte u Takovskoj. Ima i jedan na Zgradi pošte broj 2, pa onda onaj u Nemanjinoj, što se ugnezdio pod kupolom zgrade saobraćajnog Ministarstva. A dežurni na Železničkoj stanici dežura za sve koji u prestonicu navrate u prolazu.

Ovi strogi čuvari vremena srešće vas gdegod se zaputite. Sve i da tek usput pogledom okrznemo neki od tridesetak beogradskih javnih časovnika, oni ne mare mnogo ni za nas ni za vreme. Neki su tu već 200 leta, drugi tek par decenija. I po pravilu – svi su tačni.

Foto: Wikimedia Commons - Sat ispred Kafane Albanija, nekada

Iako različitih godišta i adresa, svima je zadatak isti. No, nisu javni časovnici tek orijentiri kojima smo neretko skloni da robujemo. Bez njih bi pojedina prestonička zdanja ostala bez aksesoara koji pridonosi njihovoj prepoznatljvosti.

Pitanje da li bi jedna vremešna kuća u Zemunu zadržavala poglede da joj nije časovnika na sunčani pogon. Ovaj je čuvar vremena zapravo najstariji od svih, jer vreme računa od 1828. godine.

56 godina manje broji onaj što na Glavnoj železničkoj stanici dežura putnicima namernicima. Na potonji su Beograđani uvek gledali kao na najpriznatiji autoritet. Da li zbog godina ili prometne adrese, tek, sve do ratnih godina važio je za jedini koji pokazuje tačno vreme. Sem toga, saobraćajna pravila nalažu kako svaka stanica u Srbiji mora imati javni časovnik. Uzevši mu u obzir autoritet, sat na Železničkoj stanici proglašen je spomenikom kulture.

Iako mlađi i digitalizovanjiji, s njim se usinhronizovao i časovnik na Pošti u Savskoj ulici. Onaj u Takovskoj, na Glavnoj pošti, takođe je umalo dobio status spomenika kulture. Iako mlađi od sata na Železničkoj stanici, jedan je od prvih postavljenih između dva rata. Ideja je to bila Zagrepčanina Josipa Pičmana. Kad je na konkursu osvojila prvo mesto, časovnik su, između 1935. i 1938. godine, u kupolu na visini devetog sprata postavili "Simensovi" inženjeri.

Foto: Pavle Kaplanec

Od najpostojanijih, do žrtava saobraćajnih pehova: časovnici koji (ni)su izdržali test vremena

Od autoriteta koji su to postali zahvaljujući preciznosti, valja izdvojiti časovnik u Nemanjinoj ulici na zgradi Železnica srbije. Vreme je počeo da odbrojava 1931. godine. Tih decenija Beograđani i nisu mogli sresti mnogo tih "dežurnih" – izuzev još onog na Sahat kuli.

Stoga su čelnici grada između dva rata odlučili da im povećaju broj. Od onih što još uvek prkose i satima i decenijama, tu je časovnik u kupoli zgrade Ministarstva saobraćaja. Približnog je godišta i onaj na Domu Vojske, odnosno Ratničkom domu, odnosno Domu JNA – koja generacija već kako pamti. Iako Drugi svetski rat nije zaustavio vreme, jeste utišao otkucavanje beogradskih javnih satova. Ponovo su se začuli tek od druge polovine prošlog veka. Prvi je bio kod Palate Albanija, postavljen ’60-tih godina, a nešto kasnije su, nakon zvrndanja čuvenih vekerica u gotovo svakoj beogradskoj sobi, na ulicu izašli i "Insini" satovi.

Onaj fasadni u Knezu u međuvremenu je postao i jedan od simbola prestonice. Dobio je društvo otkad je Beograđane ka Kalemegdanu počeo ispraćati i "Insin" stubni časovnik. Međutim, taj je izvesno vreme i pošteno zbunjivao narod, otkako je pre 11 godina nehotice stradao u saobraćajki. Otad se i sam posvađao s vremenom, različito ga tumačeći u zavisnosti od strane sa koje mu posmatrač priđe.

Avaj, nije on jedini kod koga vreme nije bilo na njegovoj strani. ’90-tih godina prošlog veka, Palata Albanija prešla je u posed Dafine Milanović. U međuvremenu je sa nje skinut i prvi posleratni beogradski javni sat. S početka iste decenije, sa Slavije je nestao i veliki peščanik nasađen kod nekadašnje Mitićeve palate, kasnije uklete "Mitićeve rupe".

Foto: Pavle Kaplanec - Insin sat, jedan od simbola Knez Mihailove ulice

Šta biva kad se javni satovi posvađaju s vremenom?

Iako su Beograđani više puta svedočili da se i javni satovi umeju posvađati s vremenom, gradska odredba veli kako svi moraju pokazivati tačno vreme. To važi za one na zgradama, ali i sve koji odbrojavaju pred beogradskim lokalima i u izlozima.

O njihovoj preciznosti brinu opštinski komunalni inspektori, po pravilu dva puta godišnje. Utvrde li da se o nekom od časovnika ne vodi računa, nalaže se njegova popravka. U slučaju da se "krivci" ogluše o nalog, preti im, ako su to pravna lica, ili nekoliko desetina hiljada dinara troškova, ili poseta prekršajnom sudiji. O ispravnosti satova, pak, dužni su da brinu oni koji su ih postavili. Budući da je jedan od vremešnijih, za časovnik na Glavnoj železničkoj stanici nadležna je posebna služba za održavanje mehanizama starih satova.

Što se učestalosti otkucaja tiče, ubedljivo najviše javnih časovnika ima u prestoničkom centru. Novi Beograd i Zemun, pak, zaostaju po njihovom broju. Ipak, generacijski jaz odrazio se i na gradske čuvare vremena. Mlađi su uglavnom digitalizovani, što ne znači da oni analogni zbog toga gube na autoritetu. Za pojedine se pretpostavlja i da su spomenici kulture. Ovo je često zabluda, jer taj status nose isključivo objekti na kojima se nalaze.

Foto: Milena Arsenić - Javni sat kod Biblioteke grada Beograda

Gde se nalaze časovnici novije generacije?

Od prvog zemunskog sunčanog sata do danas, po beogradskim ulicama otkucavalo je preko 100 javnih časovnika. Odavno već nema "dežurnih" na zgradi "Dunava", na uglu Cetinjske i Džordža Vašingtona, kod bioskopa "Balkan", na raskrsnici preko puta Beograđanke ili na pošti na uglu Palmotićeve i Kosovske…

Ima među njima i satova novijeg datuma, poput onog na Trgu republike. Osposobljen je na pragu novog milenijuma: otud mu i naziv "Milenijumski", iako nosi i ime "Deltin sat". Ipak, i njemu se desio peh – u jednom trenutku je stao, pokrenuvši među Beograđanima svakojake priče. Najmaštovitijie su bile one legendarno-istorijske, pa se tako moglo čuti da su se kazaljke zamrzle onog časa kada je Miloš Obilić ubio sultana Murata. Ipak, ni on nije dočekao da vidi kraj rekonstrukcije Trga.

Foto: Pavle Kaplanec - Nekad bilo, sad se pripoveda, Deltin sat na Trgu republike 

Umesto njih, ostali su da otkucavaju satovi ispred Pravnog fakulteta, na Sabornoj crkvi i Bulevaru Zorana Đinđića. Najtačnijem prestoničkom časovniku, onom na Železničkoj stanici, u komšiluku su i časovnici na peronima glavne autobuske stanice.

Od savremenijih, pamti se i kada je ponovo zasvetleo digitalni časovnik na Zapadnoj kapiji prestonice. Od tada su, pored novobeograđana, svi pridošli mogli da vide i da li su pridošli na vreme. I kolika je temperatura u gradu, i da li su pridošli na tačan datum. Pored Geneksove kule, Novi Beograd ima i časovnik na Hramu Svetog Dimitrija, dok u Zemunu, osim Kuće sa sunčanim satom, minute odbrojava i gradski sat na Karađorđevom trgu.