Kada ste poslednji put prošetali Sirotinjskom ulicom?

A Žabljom ili Uskom? Ili Bajram-begovom čaršijom?

Da je sada februar 1790. godine, spisak bi bio vrlo šaren. Ipak, poneke beogradske ulice bi zazvučale poznato, poput Jevrejske, Dunavske, Banjalučke, Manastirske, Bregovite, Smederevske ili Grčke... Ali, oni drugi, davno zaboravljeni nazivi bi se učinili, ako ništa drugo, prilično interesantnim.

A da je Beograd zaista imao Usku, Žablju i Sirotinjsku ulicu, posvedočio bi jedan od prvih, na papir stavljenih, urbanističkih planova. Za to vreme, prosečan stanovnik (sadašnjeg) Beograda zapitao bi se gde li su mnogo stariji Beograđani nalazili inspiraciju za neobična imena. Oko pojedinih ne bi bilo mnogo dileme: na primer, Ugaona ulica je sigurno bila na nekakvom uglu, u Apotekarskoj je sigurno postojala apoteka, a Jahja-pašinu je sigurno krstio nekakav Jahja-paša.

Dakle, po tom pitanju se stvari nisu promenile ni nekoliko vekova kasnije. Zapravo, najviše se promenio broj samih ulica, a o tome kako su one izgledale nekada davno, ostaju da svedoče, opet, prastare gradske mape. Dok se one nisu iscrtale, Beograd je imao ulice manje-više nezvaničnih naziva.

Ti razni nezvanični nazivi nastajali su gotovo kao i same ulice – bez mnogo plana i promišljanja. Drugačije nije ni moglo, jer se pre dva ili tri veka na sličan način gradio i grad. S obzirom na poveliko nasleđe koje je dolazilo sa istoka, tako su i beogradske ulice upile orijentalne nazive.

Bezimeni sokaci sa pokojom poznatom čaršijom

Kada su odlučili da im je strategija proširiti se u ove krajeve, Turci su Beograd udešavali po sopstvenom ukusu. Na urbanističkom planu to je značilo mnogo čaršija i mahala, još više džamija, a (planski) uređenog prostora – kako-kad.

Uostalom, i da su bili uređeni, badava im. Vazda bi bilo nekih pohoda, devastiranja i pljački, već po uobičajenom danku osvajačkim namerama Osmanlija. Valjalo je posle toga ponovo obnavljati uništeno, bar do narednog sučeljavanja između neprijateljskih naroda.

Rasteglo se to na dobra tri stoleća, tokom kojih je Beograd živeo najburnije dane. Za to vreme, teško se moglo očekivati da će i hrišćani i Turci iole voditi računa da ostave obilje evidencije o izgledu varoši, a još manje o ionako nezvaničnim nazivima varoških ulica. Na osnovu ponekog oskudnog dokumenta, ipak se ušlo u trag bar pojedinim imenima, a interesantno je i da je srpsko stanovništvo bilo ažurnije u imenovanju ulica.

Osmanlije, pak, o tome nisu mnogo vodile brigu. Naravno, ulice jesu postojale (ili bar ono što je na njih podsećalo) i uglavnom su se račvale mahalama – „kvartovima“ izgrađenim oko džamija i čaršija. Ali, ovo su pre bili sokačići i budžaci bez pripadajućih im imena. Za to vreme, hrišćani su u Beogradu udesili 4 poznatije mahale – poznatije po lokaciji i po tome što su im te lokacije odredile naziv: Trg, Tabakhana, Crkva i Vračar.

Što se čaršija tiče, i njihovi nazivi su bili opisnog karaktera. Tako je u 16-vekovnom Beogradu bilo dve velike, takoreći, glavne čaršije: Donja, koju su zvali i Duga, a kojoj bi današnji pandan bila Ulica cara Dušana, te Gornja, iliti Bajram-begova čaršija.

Nešto kasnije je nikla i treća, sa imenom Mali Pazar. A njen današnji pandan bio bi Trg Nikole Pašića, odnosno kutak na kome se nalazi Narodna skupština.

Novi osvajači i novi-stari nazivi

Pazari su inače bili popularni u ono vreme – nisu se baš mogli nazvati pravim tržnim centrima, ali nisu bili ni sasvim daleko. Uostalom, moralo se i tada kupovati i prodavati, a gde drugo nego u dućanima gusto načičkanim po čaršijama.

Tako se na Bit-pazaru uglavnom prodavala polovna roba, a na At-pazaru – konji. Balik-pazar bio je naziv za riblju pijacu, dok je postojao i takozvani ženski kutak, iliti Avret-pazar. Nije se mnogo toga promenilo ni u 17. veku. Muslimanske mahale su se brojale u desetinama, ali shodno navici Otomana da ne beleže imena sokaka, danas se o njima samo može nagađati.

No, sreća se uskoro preokrenula za ratoborne Turke. S početka 18. veka, koji su započeli nizanjem pobeda, od 1716. godine su počeli da nižu debakle. Poslednji se dogodio upravo u Beogradu 1717., kada je Turke porazila austrijska vojska sa Eugenom Savojskim na čelu.

Leta 1718. godine potpisan je Požarevački mir, a Beograd su zauzeli Austrijanci. Kada se islamski živalj raštrkao, varoš je podeljena na ravne časti: Savski Beograd je bio nemački, a Dunavski Beograd – srpski.

Ovo su istovremeno bile i dve gradske opštine, ali bilo je tu još novina: nemački, odnosno Savski Beograd umesto mahala dobija prve uređene kvartove.

Pretpostavlja se da su ti kvartovi imali i katastarske oznake, odnosno brojeve pod kojima su upisani u varoške mape. Postojao je, dakle i neki vid numeracije, iako ni nalik onome što danas zovemo ulica i broj. No, uređivanje ulica od strane Austrijanaca bilo je relativno kratkog daha: Turci su ponovo zauzeli Beograd nepunih 30 godina kasnije i uredili ga po sistemu „bez reda i smisla“.

Doduše, krenuo je tada da niče „praotac“ današnjeg Dorćola – čuveni Zerek kod Bajrakli džamije. Malo je osim toga bilo ubeleženih sokaka, eventualno sa izuzetkom lokacije koja će mnogo kasnije poneti naziv Studentski trg.

Vreme kada su beogradske ulice počele da liče na evropske

Elem, trvenja na relaciji Osmanlije-Austrijanci ponovo se preokreću 1789. godine. Austrijsko zauzeće Beograda po drugi put, donelo je i nove trendove glede urbanizacije i planiranja. U naredne dve godine, ucrtana je i jedna od prvih zvaničnih mapa, a u njoj su beogradske ulice bile poimence ubeležene.

Učinio je to poručnik Franc fon Bruš, koji je sačinio plan grada po ugledu na tadašnji njegov izgled. I dalje su to, međutim, više bili opisni no zvanični nazivi, pritom upisani na nemačkom jeziku. Pojedine ulice su krštene po obližnjim gradskim objektima: poput Stare poštanske, Bajrakli, Nove džamije, Bit-pazarske, Srpske crkve, Vidinske, Veliki trg ili Malog trga ulice.

Druge su naziv dobile po osobenosti njihovog izgleda: Kamenita, Vodena, Bunarska, Kujundžijska, Riblja ili Kafanska ulica, a bilo je i onih imenovanih po, u to vreme, poznatijim turskim žiteljima – Muftijina, Deli-Ahmedova ili Stara Agina. Ipak, nisu to u pravom smislu bili znameniti građani, jer će takva moda zavladati tek u 19. veku – kada Beograd napokon postaje deo srpske autonomije.

Sve u svemu, ugledanje Beograda na zapad umesto na istok, postavilo je i temelje savremenijeg odnosa prema urbanizaciji. Doduše, nije ni u to vreme bilo baš uvek mnogo mira, ali su bar gradske ulice izdržavale uprkos novim koškanjima i sukobima. Bio je to trenurak kada su počele da dobijaju nazive po (pravim) znamenitim ličnostima, a pojedinim ulicama i trgovima koji su tada nastali, i danas su ostala imena stara više od jednog veka.