Bogata, šarena i prečesto zamršena – tako bi, u malo reči, mogla da se opiše beogradska istorija. Ali, zamršene istorije često pokažu svoje nuspojave: tamo gde je puno činjenica, otvara se i međuprostor za alternativna tumačenja.

Tada se i najobičnije gradske lokacije pretvaraju u rasadnike misterija. I ne samo lokacije, već i ljudi – a sve se to zbirnim imenom naziva urbana legenda. Pa se jedna takva legenda zapati u Mitićevoj rupi, druga u Rimskom bunaru, treća za volanom belog Poršea... A to su samo priče poznatije većini.

I gradski autobus za trku imamo

Setiće se čitalac sage o beogradskom fantomu, koji je dosledno pokazivao kako se stanjuje granica između hrabrosti i ludila. Toliko je Vlada Vasiljević suvereno vladao prestoničkom mitologijom, da je 2009. „zaigrao“ u sopstvenom filmu.

Svoje filmove je imao i čelični Dragoljub Aleksić – njegov adut nije bila brzina, već snaga. Pa onda, Rimski bunar na Kališu, koji je progutao verovatno neka od najstarijih nagađanja. Urbane legende su u međuvremenu tonule na dno Save, a vozikale su se i četvorotočkašima sporijim od Vasiljevićevog Poršea; recimo, slavnom 26-icom, iz koje poneki putnici nikada nisu izašli.

To je bila jedna od najmračnijih verzija ove urbane legende ’90-ih. „Dva’esšestica“ je kružila ko zna kuda, a mnogi joj nisu znali ni poslednju stanicu. Rizik je mogao da zadesi svakoga ko je okasnio na zvanično poslednji gradski bus.

Legenda veli da je 26-ica pojavljivala nešto iza ponoći – trebalo je da „zakrpi“ onu nezgodnu rupu između poslednjih dnevnih i prvih noćnih polazaka. Pokupila bi putnike kod Trga Republike, a onda bi počinjala vožnja neizvesnog toka i još neizvesnijeg kraja.

Gde su se deli noćni putnici?

Prema jednoj verziji, autobus je kružio gotovo do svanuća, a onda je „izbacio“ putnike u nekoj nedođiji van grada. Mučeni bi onda morali sami da pronalaze put do kuće.

To je, dakako, bila srećnija varijacija na temu, nasuprot onoj koja je tvrdila da su putnici netragom nestali. Može biti da je to jedan od razloga zbog kojih je ova urbana legenda preživela do današnjih dana. Imala je, uostalom, sve neophodne sastojke: okrilje noći, neizvesnost, prostor upražnjen za raznorazna tumačenja...

Ali, nije 26-ica bila jedini adut gradskog prevoza. Drugi je, poput beogradskog fantoma, imao ime i prezime, doduše, pomalo „umetničko“ – Mile Rizik. Prepričavali su se i njegovi marifetluci za volanom, toliko da je čika-Mile komotno mogao da parira svemoćnom fantomu. Osim što nije mnogo mario za semafore i saobraćajne znake, sažeo je u legendama o sebi nešto toliko tipično za Beograd: dogodovštine začinjene adrenalinom, gotovo na samoj ivici zakona. Da li bi se tako snašao i u kolopletu savremenih kružnih tokova?

Tajno podzemlje u Dušanovoj

Izvesno je da Miletovi putnici nisu uvek tražili besplatnu dozu adrenalina. Ali, ne mora adrenalin da „skače“ samo na točkovima – može da se krije i u običnim, starim zidovima.

Kuća u Dušanovoj 10 poseća na, manje-više, svaku stariju kuću. No, ova je i zvanično najstarija u Beogradu, a da joj se zidovi i dalje drže. Istorija joj počinje negde između 1724. i 1727. godine, u vreme kada su Beogradom gospodarili Austrijanci.

Ta zvanična istorija veli da ju je projektovao izvesni Švajcarac, koji je pogubljen nakon što je optužen za veleizdaju. Nezvanična istorija mu je, pak, spočitavala da je tobože znao za splet podzemnih tunela ispod kuće. Otuda je bio u nemilosti vlastodržaca, jer su njegove informacije, opet tobože, mogle da budu vrlo nezgodne.

Tuneli su, sa svoje strane, dobili svoje produžetke – vodili su ka tvrđavi, čineći tako rukovet kompleksnih podzemih komunikacija. Naravno, nije ovaj lavirint zvrjao prazan, ako je verovati pričama koje je izrodio Drugi svetski rat.

Kada Nemci zaoru podrume

Kada su zauzimali Beograd, Nemci se nisu bavili samo utemeljivanjem novih pravila: vredno su prekopavali upravo temelje u Dušanovoj 10. Tražili su zakopano blago – i našli ga! – te ga brže-bolje poslali u Berlin.

Kao što sa ovakvim šuškanjima uglavnom biva, nikada se zaista nije potvrdilo da li je u podrumu ove kuće zaista bilo tunela, još manje odnetog blaga. Ali, vremešnost ovih zidova im delimično daje za pravo da postanu zgodni skupljači maštovitih skazanija, pogotovo kada ih nije lako osporiti ili potvrditi.

Tako su se, uostalom, i održavale neproverljive tajne, a opstajale su mnogo duže od zvaničnih objašnjenja. Nije trebalo mnogo pa da se takve tajne spuste i na dno reke.

„Čeljusti“ po beogradskom scenariju

Ada Ciganlija i njeno Savsko jezero dupke su puni tokom leta – legenda veli da, ukoliko dođete dovoljno rano, ne morate da se otimate za slobodno parče obale. Očekivano, najviše mesta ima u vodi, a bogme i ispod vode.

Buvu su, naime, pustili beogradski alasi, koji su prvi obznanili da pod talasima obitava opako biće. Džinovski som je postao tema priča koje su se širile od usta do usta, pa je za očekivati da svako prepričavanje doda još pokoju misterioznu sitnicu.

Džinovski som je sukladno tome narastao do dimenzija istinske nemani: toliko velike da je u stanju da proguta celog čoveka. Malo po malo, njegove čeljusti su postale glavnim krivcem za neobjašnjiva davljenja kupača. Som je, navodno, napadao sirote ljude, povlačio ih u dubinu, a onda su zajedno nestajali tako da ih niko više ne ugleda.

Dakako, nisu ovakve legende strane ni u drugim delovima sveta. Takav je usud velikih, mutnih voda, koje su odvajkada krile razna krvoločna stvorenja. Ali, beogradska misterija je ponešto drugačija, tim pre što je smeštena na jedno od najposećenijih kupališta.

Grad u kome se stvarnost vazda dopisuje

Da li je džinovski som ikoga odvratio od izletovanja na Adi, teško je proceniti – isto kao i odgovor na pitanje da li ćete ovu neman zaista sresti ako se odlučite da zaronite dublje. A ako nas ovakve urbane legende začude uprkos njihovoj fantastičnosti, setite se da je Beograd, ne tako davno, opusteo i onoga dana kada se pomračivalo sunce.

Tako je i gradska istorija pokazala svoju tamniju stranu. Gdegod da se u zvaničnoj verziji pojavi makar i najmanja pukotina, eto dežurnih pripovedača da „začine čorbu“.

Uostalom, ne mora se u urbane legende verovati da bi one dosledno opstajale. Dovoljno je da ponude još jedan ugao iz koga posmatrate grad za koji ste mislili da ga dobro znate. Jer, šta ako se ispod Save zbilja dogodilo nešto neobično? Ili ispod onih temelja odakle su Nemci šmugnuli sa blagom?

A izgleda da Beograd ima još mesta za proizvoljno dopisivanje stvarnosti – sve i da je istorija dovoljno slojevita da mu treba izmišljati prošlost.