Ako ste u ovim paklenim danima ostali uskraćeni za rashlađivanje na moru, preostaje vam da jedva čekate novembarske temperature. A gde je novembar, iza ćoška je i Nova godina. Nekome jedan od najveselijih, a nekome i prilično stresan „event“, već u zavisnosti od toga koliko će novogodišnja euforija da ga košta.

Postoje, naravno, i koštanja kojih većini nije žao (uglavnom), pogotovo kada zauzvrat dobiju široke dečje osmehe. A deci možda i ne treba mnogo da bi se smejala „oko glave“, iako ih već s početka decembra mami šareniš: na ulicama i po prodavnicama, sa telefona, televizora i blještavih bilborda. Od silnih novogodišnjih atrakcija koje su ulazile i izlazile iz mode, „preživele“ su one klincima najdraže – poput deke sa belom bradom u crvenom odelu.

Deda Mrazevi su se u međuvremenu na dečjim proslavama klonirali u nedogled. I dok svi ostali slave, belobrade deke se s kraja decembra spremaju za jedinu radnu sezonu u godini.

Kako je Nova godina zakoračila u mejnstrim

„Poplava“ dekica sa poklonima i pratećim „ho, ho, ho“ nije bila novijeg datuma – bar ne u Beogradu. Novogodišnje priredbe su na pragu ’80-ih već uveliko zašle u kulturne sale, a bez Deda Mrazeva to naprosto nije bilo „to“. Srećom, Beograd je imao valjanog personala da isprati takvu potražnju.

Belobrade deke ni deci nisu bile sasvim nepoznate. Sa malih ekrana su već znali Ršuma, Miju Aleksića, Laneta Gutovića i Minju Subotu, a Novu godinu su slavili uz Kockicinu televizijsku „Gusarijadu“. Deda Mrazevi su, kao i novogodišnje proslave, počeli da zalaze u mejnstrim, pa se nije moglo požaliti na oskudan asortiman. Primetno je bilo i da su pozivnice za najluđu noć (naravno, skrojenu prema dečjim afinitetima) „vrištale“ sa svih strana.

Nije mogla da se ne primeti ni izvesna sklonost utrkivanju. Organizatori su se nadmetali u tome ko će pred klince izvesti poznatijeg Deda Mraza i prateću mu ekipu, ili na kojoj će proslavi iznenađenja biti neviđenija. Da ste mališan koji željno iščekuje taj jedan dan ne bi li ugrabio fotku sa Deda Mrazom, bilo bi vam teško da se odlučite – da li će to biti deda koji je jedva utekao gusarima, ili biste radije da vam uruči poklon na raketi.

Ako vam, pak, nije dovoljan samo jedan, mogli ste da birate i društvo više Deda Mrazeva. Konkurenciji nije manjkalo ideja, ali o konačnom sudu su se ipak pitala deca. Ipak, nisu se baš svi toliko radovali ovako blještavom asortimanu.

„Plati pa se klati...“

Lako je bilo klincima da izvoljevaju kada nisu morali da misle o najvažnijem – za sastanak sa Deda Mrazom valjalo je zavući ruku u roditeljski džep. Najveći problem zapravo beše koliko je taj džep bio dubok, zbog čega su dečje proslave Nove godine, ali i sami Deda Mrazevi, sa gromkih reklama završili na meti kritika.

Računicu su kvarili paketići, jer su roditelji za njih morali da se ispruže daleko više nego za ulaznice na novogodišnje priredbe. A roditelji k’o roditelji, niko od njih nije želeo da uskrati svog mališana za paketić od Deda Mraza, i još da taj trenutak ovekoveči fotograf koji će ga uškljocati. Pogotovo ako takvu radost već može da priušti njegov drugar iz susedstva.

Ni krivi ni dužni, redom su se našli prozvani Deda Mrazevi. Većinu je zanimalo koliko se tačno iz onog roditeljskog džepa njima slije u džep. Povodom zamerki su se za njima oglasili i organizatori priredbi, nevešto pokušavajući da se ograde i izbor prepuste roditeljima.

Podsećalo se na to da su paketići „neobavezni“, pa ko uz Deda Mraza želi paketić, pazariće ga, a ko ne želi – neće. Od Deda Mrazeva se među prvima požalio Branko Kockica, čija „Gusarijada“ nije „prepadala“ ni pliće džepove: svega 30 tadašnjih dinara, u odnosu na basnoslovne paketiće koji su roditelje olakšavali i za 10 puta veću sumu. Ipak, radoznale je i dalje živo interesovalo koliko se u najradosnijoj noći ovajde miljenici mališana.

Imalo se, moglo se: spektakl za mnogo novca i pamćenje

Glumci su donekle imali pokriće – svojski bi se naradili i za taj jedan praznik, jer su pored Deda Mraza glumili i nosače, kurire, majstore i pirotehničare. Dok su ih dušebrižnici prozivali zbog honorara, dotle su ovi otkrili prave krivce – trgovce.

Bilo je među njima onih koji su na novogodišnjim spektaklima pokušali da profitiraju, pa su se u te svrhe „poslužili“ imenima znanih glumaca (upravo poput Branka Milićevića), ne bi li takvim marketinškim potezom prigrabili veće parče kolača. Naposletku se oglasio i Gradski komitet, opominjući da se mora znati i ko organizuje i kakav je program novogodišnjih proslava.

I njih je bilo raznih: Brankova „Gusarijada“ u Domu omladine, „Novogodišnja bajka“ u Hali „Pinki“, Ršumova „Dedamrazijada“ u „Pioniru“, a u Sava Centru spektakl pod nazivom „Deda Mraz i Sedam mladih protiv osvajača iz svemira“. I dok su se novogodišnji hepeninzi već reklamirali na sav glas, klincima je bez izuzetka bilo garantovano dobro društvo.

Te godine su mališani pozvani na performans kakav se u Beogradu nje još video. Novogodišnja svemirska opera, novi žanr kojim se decembra 1981. u Sava Centru ispraćalo proteklih 365 dana, na scenu je izvela velike lutke koje su svetlele dok pričaju i izbacivale dim. Kosmička bajka je okupila i poznata lica i glasove: Lokicu Stefanović, „Sedmoricu mladih“ i Seku Sabljić, s tim da je spektakularna scenografija „pojela“ i pozamašan budžet.

(Ne)skromne tarife i predstave za prazne stolice

Ako je roditelje zanimalo zbog čega su za ulaznice morali da daju čak 150 tadašnjih dinara (poređenja radi, „Gusarijada“ se mogla gledati za svega 30), valjalo je uračunati ne samo honorare glumaca, već i dekoracije i kostime koji su iscedili stotinu (starih) miliona.

„Novogodišnja bajka“ u „Pinkiju“ je bila skromnija, sa takozvanim neobaveznim paketićima koje su roditelji mogli, ali nisu morali da pazare. „Bajku“ su deci pripovedali sve sami junaci njihovog detinjstva: Predrag Laković, Đorđe Balašević, Božidar Stošić, Dragan Laković i Miodrag Popović Deba. Ršum je svoju „Dedamrazijadu“ osmislio malo drugačije – klinci su bili ravnopravni učesnici, a sami su odlučivali koga će od osmorice ponuđenih izabrati za pobedničkog Deda Mraza.

Ipak, setio se Beograd tog decembra i mališana kojih se retko ko inače seti. Njima roditelji nisu mogli darovati ni ulaznicu ni paketić, jer roditelja nisu ni imali. Ali i oni su mogli da vide delić novogodišnje čarolije, i to u prestoničkom Domu sindikata, na predstavi na kojoj je siromašnoj deci bilo dovoljno da se samo pojave.

Beograđani, oni odrasliji, ipak nisu sasvim držali stranu ni „skupim“ Deda Mrazevima. Iako su reklame sijale sa svih strana, ispostavilo se da su dečji junaci ipak malo preterali. Pošto su tarife novogodišnjih ugođaja očito dodatno ohladile roditelje, tako su i sedišta na popriličnom broju predstava te godine većinom ostala prazna.