Poslednji majski dan godine 1936. podelio je Beograd na dva „sloja“. Oba su se okupila na rubu grada, gde se prostirala u to vreme golišava livada.

I tada su je zvali Košutnjak, iako tadašnji Košutnjak nije bio ni nalik sadašnjem. Ni traga od šume koja mu je postala zaštitni znak, već je umesto nje bila tek ledina i na njoj kratko podšišana trava. Ovde su se srela i ona dva beogradska sloja: dovoljno daleko, a opet dovoljno blizu jedan drugog da ne propuste tako važan događaj.

Na Košutnjak ih je tog majskog dana doveo knez namesnik Pavle Karađorđević. Njega je, pak, sa plejadom uvaženih gostiju dovelo jedno „prvi put u (skorijoj) istoriji“. Bila je to i ekskluzivna prilika da okupljena „silna svetina“, razdeljena po slojevima, svedoči sceni u kojoj se knez latio – nežnog udarca lopte.

Pikanje loptice za krem beogradskog društva

Inače, loptama se u Beogradu do tada nije igralo toliko „nežno“. Radije su je se latili manje uvaženi Beograđani: šutirali su je po dvorištima i kaldrmisanim ulicama, poljanama na periferiji grada, a rado su se bavili i najvažnijom sporednom stvari na svetu.

Za to vreme, visoko beogradsko društvo se mahom nije ni hvatalo lopte, sve dok prvi to nije učinio knez namesnik Pavle. Naime, red je bio da i elita dobije svoju elitnu igru. Tako i bi – „posle futbala, tenisa, vaterpola, ping-ponga, jedriličarstva, volejbala, bejzbola u Beogradu se od danas igra i golf, najotmeniji sport“.

To je ozvaničila i tadašnja štampa, izveštavajući o događaju koji nije želela da propusti ni elita ni obična raja. Golf je tada u prestonici još uvek bio novina, pa su i Beograđani, kojem god sloju pripadali, pohrlili da isprate otvaranje prvog golf kluba.

Za ogromnu većinu, ovo je bilo nešto što do tada nisu videli svojim očima. Zatekavši se tog dana na Košutnjaku, mogli su, bar na kratko, učestvovati u nečemu što im je u svakodnevici bilo nedostižno i prilično strano. Donekle je to važilo i za elitnije Beograđane, sve dok se za ovo pitanje nije pobrinuo dr Slavko Grujić.

Elitna igra o kojoj se u Beogradu (nije) mnogo znalo

Ne bi li najotmeniji sport postao iole dostižiji, plan da i Beograd dobije golf klub zakotrljao se nepune dve godine pre samog svečanog događaja. Posla se latio diplomata, dvorski maršal i pravnik Slavko Grujić, inače sin takođe cenjenog Jevrema Grujića.

Njemu je išlo i najviše zasluga za to da se beogradskom golf klubu, za relativno kratko vreme, iznađe i na Košutnjaku uredi teren. Valjalo je da to bude na svetskom nivou, pa je dr Grujić, otišavši 1935. godine put Londona kao diplomata, ulagao novac i motrio sve što se tim povodom zbivalo u prestonici.

Ipak, do poslednjeg majskog dana 1936., Beograđani još nisu bili sasvim načisto kakva je to „elitna“ igra. Čak je i štampa pisala da su „dosad golf igrališta videli samo na filmu“, a da su ih pravilima igre učile bioskopske projekcije. Golf se, naime, igrao „po terenu prekrivenom najlepšom travom, kao po nekom ćilimu“, na kome igrači „dugim motkama ubacuju lopticu u određenu rupu“.

Suštinu nije bilo teško shvatiti: pobedu bi odneo igrač kome je uspelo da sa manje udaraca od protivnika ubaci lopticu u rupu. Do kraja maja 1936., Beograđani više nisu morali da gledaju „udaranje motkama“ samo na filmskom platnu.

Sportski performans na ne toliko pustim livadama Košutnjaka

Glamur i raskoš s jedne, te znatiželjni pogledi sa druge strane novouređenog golf terena, sastali su se tog dana na inače golišavoj košutnjačkoj zaravni. Ovoga puta je travnati ćilim pretrpeo i iskopavanje hrpe rupa, dok je iza terena na otvaranje čekala prva zgrada golf kluba.

Uz najpočasnijeg gosta, prvog čoveka Kraljevine, stajala je i ona plejada uglednih Beograđana. Birala su se u skladu sa tim i najbolja mesta kraj terena, jer se tako moglo bolje videti i šta se na njemu zbiva.

Ministri tadašnje Vlade na čelu sa predsednikom Milanom Stojadinovićem, zatim nemački poslanik fon Heren i najzad, poslanice Francuske i Britanije – grofica Dampijer i lejdi Kempbel – bile su, po mišljenju mnogih, najelitnije figure među elitnim zvanicama. Ipak, najrazgovorljiviji među njima bio je legendarni predsednik Beogradske opštine Vlada Ilić. Njegova supruga je imala čast, poželevši joj dobrodošlicu, da raskošnim buketom ruža daruje knjeginju Olgu Karađorđević. Pažnju je potom dobila i zgrada golf kluba: po osveštavanju temelja, knez je položio povelju na koju se upisao sa suprugom.

Onome ko i dalje nije bio načisto sa najotmenijim sportom, ponešto je razjasnio i voljeni beogradski gradonačelnik. Uzimajući reč povodom svečanog događaja, Vlada Ilić je napomenuo da se golf „u izvesnim zemljama igra već vekovima“.

Za razliku od Beograda u kome je bila nepoznata, ova igra, inače holandskog porekla, još u 15. veku je osvojila Škotsku. A srpska prestonica bila je među poslednjim evropskim gradovima koji su dobili igralište za golf – bez njega je od svih gradova u Evropi ostala još samo Tirana.

Premijerni „udarac motkom“

U to ime je valjalo i da neko svečano probije led – u ovom slučaju, da prvi ubaci lopticu u rupu na terenu. Jer, kako drugačije otvoriti igralište za golf ako ne svečanim prvim udarcem, a to je po prirodi stvari pripalo Pavlu Karađorđeviću. Lateći se štapa, lopticu je ubacio oko 12:30 časova, te se ovom partijom zvanično rodio i Golf klub „Beograd“.

Priliku za premijerno uterivanje loptica u rupe imali su i ostali uvaženi gosti: od ministara i inostranih poslanika, do uprave kluba za golfere. Upravničko mesto je, pak, jedino moglo pripasti cenjenom diplomati koji je beogradskoj eliti i doneo ovu otmenu igru – dr Slavku Grujiću.

Uprava Golf kluba „Beograd“ dobila je još nekolicinu poznatih imena: između ostalih, Mejbel Grujić, inače suprugu dr Grujića, Milana Rakića, Kostu Pavlovića i gradonačelnika Ilića. U tadašnjoj štampi koja je uredno ispratila ovaj događaj, narod je dobio i upute kako stići do prvog igrališta za golf. Teren na vrhu Košutnjaka prostirao se na više od 2 kilometra, sežući od Nemačkog vojnog groblja ka Rakovici. Ipak, pitanje koliko je ova informacija značila običnim Beograđanima – za članarinu u Golf-klubu je valjalo izdvojiti pozamašnu sumu, što je prosečni stanovnik Beograda teško mogao da priušti.

 

Nastaviće se...